Njuškač jabuka

Smatrajte ovaj blog zatvorenim, selim se s pisanjem u privatniji kutak. U blogosferi ostajem, ali kao čitatelj (i komentator). Hvala svima na posjećivanju i komentiranju!

Na ovaj koncert zaista je vrijedilo otići. Premda je kiša spriječila održavanje nastupa u dvorištu Muzeja za umjetnost i obrt, i unutrašnja središnja hala sasvim je dobro poslužila – nije bilo nepriželjkivane suvišne akustike. Publike – taman koliko treba, atmosfera – komorna. Muzika – e to je posebna priča…
Trianguli Zona, za neupućene, sastoji se iz trojca koji čine Ivan Kapec na gitari, Andrej Jakuš na trubi i Vlado Končar, zadužen za video – njegovi radovi podržavaju atmosferu i prate (a ponekad i upravljaju) razvoj svake pjesme i zbog tog je koordiniranog multimedijalnog okružja Trianguli Zona svakako specifikum na našoj glazbenoj sceni. Riječ je o glazbi koja, po meni, melodijsko ishodište nalazi u prilično slobodno poimanom jazzu, koji pak služi kao platforma za eksperiment, što i čini suštinu Triangulija. Riječ je o svojevrsnoj arhitekturi zvuka – ovaj mi se pojam nametnuo kada sam gledao njihov nastup prošlu večer. Stvar je zapravo jednostavna: Kapec barata nizom 'pedala' kojima pomoću gitarističkih loopova snimljenih u 'stvarnom vremenu' pažljivo gradi osnovnu ritmičko-melodijsku strukturu na koju fino naliježu njegove solo dionice te razvedeni, melankolični zvuk Jakuševe trube. Ovakav, najčešće prilično topao, i uvijek pomalo sjetan ali i razigran zvučni ambijent Končarov video dodatno osnažuje te je rezultat prilično impresivan.
I kako se u cijelu stvar uklopio Sunao Inami? Moram reći da mi se odluka Triangulija da na svoju turneju po Hrvatskoj pozovu Japanca koji se bavi vrlo sofisticirano dizajniranom elektronikom na tragu glitcha čini vrlo hrabrom. (Inami je inače profesor dizajna zvuka u Japanu, a po turneji je – koliko sam čuo – najzaokupljeniji bio snimanjem zvukova koje je navečer koristio i procesirao u nastupima). No hrabrost se isplatila. Dakako, ovakva kombinacija mogla je uroditi jedino eksperimentom: stoga i nismo slušali tek Inamija koji se priključio Trianguli Zoni, već smo čuli i vidjeli nešto sasvim novo. I to dok je još vruće: nastupi su odreda bili improvizacije i muzika se stvarala na licu mjesta, a Vlado je čak intervenirao na videu (njegovi odlični videoradovi su posebna priča)… Stoga mi se pojam 'arhitekture' učinio najprikladnijim: izvođače sam zaista promatrao kao stvaratelje/graditelje vrlo gibljivog i bogatog sustava zvuka (i slike).
Unatoč spoju dvaju različitih 'instrumentarija', elektronički zvuk je bio dominantan – čak je i trubač koristio efekte – no nastup nije djelovao konfuzno. Kombinacija je bila uspješna: Inamijevi zvukovi, droneovi i ritmovi često su bili baza (čovjek je kombinirao zvukove na licu mjesta i činio to zaista sjajno), Kapecova gitara se na trenutke povlačila u drugi plan odakle je stvarala zanimljive 'blokove' bas dionica, a Jakuševa truba je svemu dodavala melankoličan ton. Ili se kretalo obrnuto: Kapec i Jakuš sa svojom temom kojoj se potom priključivao Inami. Ili pak na neki treći način… Uglavnom, groove je bio manje-više konstanta te me glazba, u svojim dinamičnijim trenucima, gotovo poticala na gibanje (ipak sam ostao sjediti), ali je svojom neizvjesnošću istodobno zahtijevala i popriličnu koncentraciju.
Što da kažem na kraju osim: tko je imao otvorene uši, čuo je! Japancu svi želimo sretan put, a Trianguli Zoni pišem veliki, veliki plus… Bravo dečki!

Evo još jednog filma Wernera Herzoga koji mi je uljepšao život: Incident at Loch Ness (2004), koji je ustvari režirao mladi Zak Penn, mada je sve u znaku Herzoga – koji potpisuje produkciju i u filmu glumi samoga sebe. Riječ je o fikciji koja se prelama kroz dvostruki dokumentaristički okvir: gledamo dokumentarac o novom projektu slavnoga redatelja koji okuplja ekipu za snimanje dokumentarca o slavnom jezerskom čudovištu Nessie. Naravno, Herzog-lik želi raskrinkati taj notorni mit o čudovištu, a okružen je ljudima koji mu se odreda dive – za cijelu je ekipu on veliki filmski tata. No stvari ne idu kako je zamislio – nadobudni Penn, holivudski skorojević, želi malo holivudizirati dokumentarac začinom atrakcije pa, primjerice, za kriptozoologa dovodi plaćenika koji će trtljati kvaziznanstvene gluposti, a kao stručnjaka za podvodne zvukove pribavlja Playboyevu zečicu. Herzog, naravno, pizdi i na rubu je živaca zbog cijele lakrdije – pogotovo zbog činjenice da se njemu, rušitelju mitova, želi podmetnuti tako jeftino iskonstruirana farsa. No vrag odnosi šalu, i cijela je ekipa usred prepirke zatečena podvodnim napadima na brod nepoznatog porijekla…
Film odlično pogađa i ironično se poigrava s karakterističnim mjestima Herzgove filmografije u kojoj je ono filmsko bilo čvrsto prepleteno sa stvarnim. Općepoznat je mit o Herzogu kao potpunom ekscentriku koji je voljan žrtvovati svoj život i živote drugih e da bi ostvario svoj filmski cilj. Tako je npr. za potrebu filma Fitzcarraldo, o čovjeku koji je usred južnoameričke prašume naumio sagraditi operu, pridobio pomoć domorodaca koji su pod nj vodstvom pregurali brod preko brijega koji je odvajao dva rukavca rijeke pogodna za snimanje jedne scene. Cijena je bila drastična, a to bilježi i prateći dokumentarac – dolazak filmske ekipe zamalo je izazvao rat između plemena, a na koncu je nekoliko ljudi doista stradalo. Nezaboravne su scene u kojima brod na kom ekipa snima nalijeće na greben, svi padaju, a kamermanu puca šaka pod težinom kamere koja leti… Incident at Loch Ness vrlo duhovito se poigrava s još jednim mitom: da je Herzog svog nepodnošljivog prijatelja, (suludog) glumca Klausa Kinskog, pištoljem tjerao na snimanje scena.
Jasno je da sam fan Herzoga i divim se njegovom dosljednom fanatizmu. Ne treba zaboraviti da se baš dokumentarac o kobnom Fitzcarraldu zvao znakovito: Burden of Dreams. Herzog tamo kaže otprilike da ne bi mogao podnijeti vlastiti život da je odustao od filma. Sve, očito, ima svoju cijenu, snovi naročito.
Budući da od Herzoga, čiji su filmovi unazad 15-ak godina uglavnom loši, nisam baš puno očekivao, ovo me pošteno zdrmalo. A navodno da je 90-ih snimio i neke dobre dokumentarce. Imam dva, gledanje slijedi…

Danas „samo“ dvije crtice.
Prva je u vezi s prijašnjim postom u kojem sam računalne frikove i njihovu opsjednutost vlastitim radom usporedio sa zastranjenjima umjetnika. Prilog ovoj usporedbi našao sam danas u knjizi Manuela Castellsa Internet galaksija, u pasusu u kojem govori o hakerima. On ustvrđuje kako postoji mit o njima kao „psihološkim marginalcima“ koji se zbog svoje upućenosti u računarstvo smatraju superiornima nad ostalim pukom koji njihov jezik ne razumije. Pa kaže: „I tu možemo vidjeti bliskost sa svijetom glazbe, umjetnosti ili književnosti: haker je neprekidno u iskušenju da prekine svoje komunikacijske veze s društvom i pobjegne u strukturu računarstva.“ Taj bijeg u „strukturu računarstva“ podsjeća me na Bernhardov opis čuvenog pijanista Glenna Goulda u romanu Gubitnik, kada ovaj govori o svojoj opsesiji suživljavanja s glazbom do mjere u kojoj bi postao dio klavira te bi vrhunsko izvođenje Bachovih Goldberg varijacija bilo ono koje bi svirao klavir sam.
Druga je crtica u vezi onoga što ovom prilikom nazivam ghostingom: jučer mi je u inboxu na Hotmailu iskrsnulo sedam mejlova koje sam primio prije tri godine. Higijenu 'sandučića' obavljam redovito, kako se isti puni, a ove poruke nisam sačuvao. Sumnjam da ih je sačuvalo i dvoje pošiljatelja, pa mi ih opet slalo da me podsjete na prošle razgovore. Valja napomenuti i kako sam s jednom od tih osoba prekinuo komunikaciju relativno nedugo nakon tih prepiski. Tako osim katastrofe gubljenja podataka koji nisu backupirani, uočavam i drugu nepogodu virtualnog svijeta: povratak sadržaja kojih smo se željeli riješiti, a koji me pomalo podsjećaju na duhove, koji odbijaju umrijeti (sinoć sam gledao japanski horor Dark Water, pa otud asocijacija). Naravno, glavno je pitanje s kojeg su mjesta ovi mejlovi došli, postoji li sva moja pošta negdje na nekom serveru, sve te ispisane riječi i razgovori koji mi se nekom 'greškom' mogu vratiti kao zakašnjeli odjek? Nemogućnost brisanja pomalo užasava. Duhovi, čini se, doista postoje.

Čitao sam jučer na Wikipediji po drugi put sjajan članak o Lenjinu, a zatim i linkove koji odatle vode – bilo bi dobro da ih ima više, zaista čovjek nauči korisnih stvari dok npr. nema šta raditi na poslu… Pa i članak o Titu je dobro napisan. Obojica spomenutih bili su tzv. „profesionalni revolucionari“ (ma što to značilo!), a dijeli ih jedan presudan detalj – dok je Tito bio poznat kao hedonist, Lenjin je bio vrlo rigidan lik, što se očitovalo i u nj odnosu spram glazbe. D. me potakla da sljedeći citat, koji sam joj neku večer prepričao, stavim na blog, pa ovim postom ispunjavam obećanje. Dakle, Lenjin je, navodno, Maksimu Gorkom na Capriju o muzici rekao sljedeće: „Ona utiče na nerve, čini da želim da kažem prijatne i glupe stvari i pomilujem glave onih koji stvaraju takvu lepotu mada žive u ovom užasnom paklu. A sada ničiju glavu ne smeš milovati – mogao bi da ostaneš bez ruke. Zato ih treba udarati u glavu, sve od reda, bez milosti.“
Povijest veli da je od ovog nemilosrdnog udaranja u glavu u periodu Lenjinovih manipulacija vlašću umrlo oko 9 milijuna ljudi. Ipak, nije ni blizu Staljinu, koji valjda nije ni imao 'nerve' da na njih muzika utječe (navodno mu prezime znači 'čeličan'). Ali se ne treba varati u pogledu tzv. 'živaca' - oni su u cijeloj priči potpuno nebitni. Lenjin je u svom krutom revolucionarnom gardu barem bio dosljedan – revolucionar po njemu ne smije popuštati mušičavim porivima srca jer mora u svakom trenutku misliti na svoj cilj. To je 'mačji kašalj' spram nacista – činjenica da mogu uzdisati nad Beethovenovom muzikom nije za njih bila u proturječnosti s plinskim komorama. Što je već sasvim ljudski…

Prije neku noć, možda oko pola tri, probudio me sms prijatelja koji je bio vrlo kratak i dovoljno nejasan da sam se o njegovu značenju u sekundi odlučio raspitati sutra, okrenuo se na bok i ponovno zaspao. Čak sam u polusnu još zamišljao mogući tekst poruke koju ću mu poslati, pun zakučastih pitanja oko pojašnjenja i slično. Poruka je glasila: 'biti sam'. Napisana malim početnim slovom i bez točke na kraju, činila se dijelom neke veće poruke ili pak isječkom nekog monologa koji je valjda zbog neke nutarnje potrebe bio zabilježen i poslan. Kako sam odmah odstranio mogućnost slučaja, pitao sam se: je li tu riječ o želji da se bude sam, je li riječ o tome da je ostavljen sam ili je to jednostavno konstatacija trenutnog stanja: čovjek je negdje sam pa se tako i osjeća. Ili čak neki imperativ: da čovjek MORA biti sam. Poruke sam se sutradan sjetio tek popodne, kada sam i dobio vrlo jednostavan odgovor – S. je samo dobio želju za 'raz-govorom', a ja sam to fino prespavao.
Interesantno je da sam dan ranije razmišljao baš o temi samoće, o nužnosti da budemo monologični ako želimo razvijati neke svoje nutarnje dijaloge i protivljenja. Ili tek osjetiti barem prividan mir. 'Stvaran' dijalog može ponekada samo biti smetnja. Nekada se doista treba sklanjati pred drugima. To je, valjda, mislio i S. onom porukom, ali me ipak cimnuo. Moje spavanje možda je bilo najbolji odgovor za obojicu.

Samome sebi obećao sam da ću današnji post posvetiti 110. obljetnici rođenja Leva Sergejeviča Termena, jednog od pionira elektroničke muzike, izumitelja opskurnog instrumenta teremina. Termenov životopis zaista ima romaneskni potencijal – barem za one koji su se načitali proze koja muti granice između fikcije i dokumenta, a posebno upozorava na spregu ideologije/politike i umjetnosti. Drugim riječima, Termena kao da je izmislio Danilo Kiš. Pobrojit ću momente Termenova životopisa koji mi se čine najinteresantnijima: dvadesetih godina izumio je i patentirao teremin (ili termenvoks ili eterofon), postao popularan diljem Sovjetskog Saveza te bio primljen čak i kod Lenjina. Slijedi turneja po cijeloj Europi, koja je oduševljena instrumentom, Francuzi čak rade svoju varijantu. I u SAD-u nailazi na ovacije, sovjetska vlada 'sređuje' mu ondje kuću i studio za rad te ga posjećuju brojne poznate umjetničke face, a ondje je čak i Einstein, koji se, potaknut tereminom, u Termenovoj kući bavi geometrijom zvuka. U Americi je od 1926. do 1938, kada naprasno prekida svoj rad, ostavlja ženu i vraća se u Sovjetski Savez – velika je vjerojatnost da je na to bio prisiljen, jer čim se vratio u domovinu biva uhapšen i optužen za antisovjetsku djelatnost. Gubi mu se svaki trag. Na zapadu ga smatraju mrtvim – podaci o nj smrti postoje i u nekim glazbenim enciklopedijama. U zarobljeništvu provodi čitavih osam godina, radi na uređajima za prisluškivanje i ometanje veza, toliko uspješno da na koncu od Staljina biva nagrađen i oslobođen. U tajnosti i dalje, sve do 60-ih, radi za KGB. Glazbom se ne bavi. Šezdesetih su informacije o njemu procurile – na inzistiranje jednog američkog novinara Termenovi nadležni popuštaju i dopuštaju da dade intervju za New York Times. Vijest je svijetom odjeknula kao bomba – kao da je doista ustao iz mrtvih. Na kratko vrijeme on se tada ponovno bavi glazbom: u nekom konzervatoriju radi na polifonom tereminu. Biva odande izbačen od političkog glavonje kojega najbolje opisuje njegova izjava pred deložaciju: „Struja nije dobra za muziku, struja je dobra za električnu stolicu!“ I Termen je 'ušutkan' na još 20 godina – tek 1989. prvi put ponovno dolazi u zapadnu Europu, gdje biva dočekan skoro kao 'guru' elektroničke glazbe, a daje i intervju, zadnji u životu, iz kojega se vidi koliko je obilježen svojim jobovskim mukama. Strah spram političke moći vlastite zemlje je toliki da on čak ublažava (i opravdava!) period vlastite robije – to je tada, kao, bilo normalno. Na koncu, na upit o poruci koju bi eventualno uputio svijetu, veli da on samo želi predstaviti svoje instrumente i ne zamjeriti se svojoj vladi, kao da je riječ o nekom srditom i ćudljivom bogu koji daje i uzima prema hirovima svoje volje. Umire 1993. u Moskvi.
Paradoksalno, dok je bio službeno 'mrtav', upotreba nj instrumenta masovno je zaživjela: teremin je korišten u američkim SF filmovima 50-ih, čemu pogoduje vrlo spooky zvuk koji može proizvesti; kasnije ga koriste i Beach Boysi i Beatlesi. U novije vrijeme – što sam i sam čuo – u filmu Ed Wood i u pjesmi Humming Portisheada (e to je divno!). I da kažem još i to: teremin je kutija iz koje vire dvije antene – jedna okomito, a druga vodoravno – a muzicira se rukama koje se polažu u odnosu na njih, dirigentski, bez dodira. Zvuk proizvode razlike u frekvencijama elektromagnetskih polja. Negdje sam pročitao da je riječ o preteči sintisajzera.

Najčešći stereotip u vezi pjesnika kaže da su oni bića koja lako gube vezu s realnošću i povlače se u svoje svjetove ili bivaju upravljani nekom fiks idejom te su često skloni radikalnim životnim rješenjima, od kojih je alkoholiziranje već opće mjesto, sastavni element onoga što narod i školski program zovu boemskim životom. Dakle, ta je priča već dio kolektivne svijesti i svi to znaju. No ja sam se iznenadio kada sam nedavno u jednome eseju pročitao kako slični problemi ne obitavaju samo u svijetu lijepe riječi ponikle na labilnoj emotivnosti, već i u području najapstraktnijeg znanja - matematici. Matematičare koji se bave teoretskim dokazima pragmatična znanost je navodno vjekovima gurala na rub, smatrajući ih zanovijetalima koja se koprcaju u solipsizmu silnih teza. U popularnim medijima, takvog matematičkog frika predstavio je film Genijalan um, čiji je protagonist shizofrenik i čime nam se gotovo sugerira da je genijalnost neodvojiva od nekog oblika ludila (Sjaj oprimjeruje to u glazbi). I kad čovjek bolje razmisli, pjesnici nikako nisu povlašteni za to stereotipizirano romantičarsko ludilo, već je ono lijepo raspoređeno po oblastima – nikoga dragi Stvoritelj nije želio zakinuti. Pa ni informatičare, na primjer. Informatički ekvivalent frikovima u ostalim oblastima znanja i umijeća su, dakako, geekovi. U knjizi kolumni uglednog informatičkog novinara koju upravo čitam stoji crtica o stanovitom Philipu Katzu, autoru jednog od prvih programa za zipanje fileova, koji je također do kraja slijedio svoju fiks ideju pa je nakon tužbe susjeda, valjda zbog smrada iz nj stana, policija u isti provalila i naišla na gomilu svakojakog otpada i raspadajuće hrane koja je sezala sve do – koljena. Katz je platio 8.000 dolara za osposobljavanje stana za 'normalan' život – ne samo svoj, već očito i život susjeda. Kasnije je, možda da od njih utekne, preselio u motel, gdje je nađen mrtav u 38. godini, sam samcat, okružen bocama alkohola. Naravno, dijagnoza je: smrt uslijed kroničnog alkoholizma. Eto, a čovjek se samo malo intenzivnije bavio programiranjem. Jednako je tako mogao pisati pjesme ili skladati, pa se odviše udubiti. Zaista više ne vidim razliku: pjesnici su možda nekada bili romantički bardovi i glasnogovornici unutarnjih istina, no danas je sve atomizirano i nitko nije povlašten. Ja se bavim stihovima, a netko drugi kodovima, i ako se odviše fiksiramo na svoju rabotu (da ne kažem fiksamo njome), eto što nas čeka…

glazba zaborava, prazna muzika. Sve što želimo u nju upisati – emocije, sjećanja, nemiri – usporava se i postaje prozirno, nismo sigurni da pripada nama, pa su i „najdraže uspomene sličnije dokumentarcu o tuđem životu“, objašnjive jednoličnom strujom melodije koja ne vodi nikamo, kruži „carstvom s onu stranu vremena“, u kom su od događaja ostale tek potmule grmljavine između melodija, ruševine brisanja, pukotine na beskrajnim i glatkim plohama melankolije koja je svoju materiju pročistila i sažegla na blijedoj, hladnjikavoj vatri ove muzike u kojoj svijet nalazi svoje usporeno zrcalo, i svoja moguća obličja i utvare prošlosti. Glazba katarze stišane na nulu, zaborav tragedije: na svom putu čuli smo sirene, zaboravili kamo treba ići i ostali slušati...

Noćas sam sanjao nevjerojatan san o mačkama. Sporazumijevao sam se s njima, ponajprije kretnjama, i malo-pomalo pridobivao njihovo povjerenje, pa ih se na koncu uz mene stvorilo njih desetak, skakalo se, trčalo - pravi urnebes. Jutros mi se činilo da je san potaknut tekstom koji mi je jučer mejlala kolegica s posla, također mačkoljupka, o mačjem jeziku. Britanski autor pokušava napraviti mali rječnik mačjega glasanja, klasificirajući razne mijauke, no teško je to dočarati slovima na papiru. Simpatičan pokušaj, priznajem, ali sam malo skeptičan – ne spram postojanja tog jezika, dapače, siguran sam da postoji – već spram njegove univerzalnosti. Dobro, moglo bi se reći da opet mistificiram, jer je 'ipak' riječ o životinjama, instinktu etc. No jednom sam se zgodom zatekao na praznom trgu u Umagu noću i dozivao mačke koje su se tuda skitale, ali su me one pogledavale u čudu i bježale. Kada sam to ispričao jednoj tamošnjoj dami, ona je rekla da je moje 'mic - mic' zacijelo neadekvatno i sugerirala da probam na talijanskom: 'mićo – mićo' ili pak 'mao – mao', možda upali, kazala je. Otišao sam odande, a nisam probao šljaka li to. No ideja mi ostade u uhu. Stoga, možda mačji jezik, barem onaj dio koji uključuje međumačju komunikaciju, jest univerzalan, ali onaj međuvrsni, koji uključuje govor – hm... Sumnjam. Ljudi su svoju babiloniju očito posijali gdje god su stigli. A nije ni to loše!